Mekteb

•-          Arife, sine moj! Ustani, eno salavat, Bajram! Ustani!

            Dječak progleda. Protrlja oči, a kad razabra riječi majčine, veseo skoči.

•-          Zar Bajram, mati? - u čudu će on, pa poleće k prozoru. Ali napolju bila još tama.

•-          Eno, čuješ salavat! - veli mu ona.

•-          Hajde umij se pa će ti mati obući nove haljine, pa ćeš onda u džamiju.

Mali bio veseo, nije znao šta će prije. A mati doskora izvadila čitav svežanj haljina, umila ga i počela oblačiti: nova i čista rubenina, pa onda nove čakširice, pa onda šamaladže, anterija, čohali fermen, pâs, fesić medžidija, pa čarapice i nove firale, a sve novo, sve kroja kô za velikoga. Mali se sve posmjehivao gledajući to novo odijelo, pa bi istom ubrzao:

•-          Je l' de, mati, da su moje čakšire bolje neg' u Muhameda Devlet-hanumina?

•-          Uh, tvoje su najbolje! - odvraćala mu ona, a glas joj drhtao.

Sirota zaklonila lice od svjetla da joj mali ne vidi suzâ. Oblačila ga, sobom mu sapela i najmanju kopčicu, a kad ga sasvim opremi i on ustade, pred njom bijaše prava slika njezina dragog, neprežaljenog muža.

Salavat se na munari svršio i začuo sabah; napolju je svitalo. Mati se zagledala u sina, zagrlila ga i pokapala suzama.

•-          Dušo moja! - veli ona. - Šta ćeš nam u džamiji zaiskati od Boga? - Tako ga je običavala napućinati. Mali se zamislio.

•-          Da nam Bog dâ zdravlje i dug život, - veli on, - pa onda... što ono još, mati?

•-          Onog svijeta Džennet, sine moj!

•-          Jä, onog svijeta Džennet i... ništa više, je l' de mati?

•-          Zaboravio si nešto! - jedva žena izmuca zagrlivši dijete.

Mali se opet zamislio.

•-          Há, - uskliknu on, - i da nam bâbo do|e.

•-          Jest, jest dušo moja! - dočeka ona plačući, a u sebi dodade:

•-          Ako bude...

Sad je mali opazio majčine suze, pa se nakako snuždio. Ali nije mu se dalo da to bajramsko veselje, pa radost za nove haljine pomuti kakvom tugom i stoga nekako dirljivo zapita majku:

•-          Ma što plačeš, mati?

•-          Ali ne plačem, dušo moja - ona će usiljeno, - već mi je drago što si mi tako valjan i pametan! Opet ga zagrlila...i povede dječaka do kapije da ga uputi u džamiju...