KRAĆI ISTORIJAT MUFTIJSTVA MOSTARSKOG

KRAĆI ISTORIJAT MUFTIJSTVA MOSTARSKOG

Osnivanje muftijstava u našim krajevima počelo je u drugoj polovini 16. stoljeća kada se islam ovdje dobro učvrstio i proširio. Muftije je postavljao Šejhul-islam u Istanbulu i on je imao izvjesne ingerencije nad radom muftija u svim pokrajinama Osmanskog carstva.

Ova ustanova imala je u našim krajevima permanentan kontinuitet do 1936. god, a u islamskim zemljama do dana današnjeg.

Za muftije u doba turske vladavine postavljani su najučeniji i najsposobniji ljudi. Oni su, pored muftijske dužnosti, vršili i neke druge funkcije i redovito su bili vaizi i muderisi, a ponekad i hatibi i imami glavnih džamija. U vrijeme prolaska Evlije Čelebije kroz Mostar 1664. godine, onovremeni mostarski muftija je klanjao džumu i učio hutbu s minbere na Musalli.

Glavna dužnost muftija bila je da izdaju fetve (decizije) na temelju kojih su kadije donosile svoje presude. Sve kadije Hercegovine bile su u donošenju presuda podvrgnute mostarskom muftiji.

Mnogo fetvi mostarskih muftija nalazimo u raznim rukopisima kao i posebnim zbirkama fetvi koje su sastavile učene muftije.

Muftije su dalje bili predsjednici ili članovi komisija koje su bile formirane prilikom održavanja završnih ispita na medresama, ruždijama i mektebima. Oni su bili i prvi potpisnici, a ponekad i autori, svih važnih dokumenata koji su izdavani za vrijeme turske vladavine, a i kasnije. U teškim i iznimnim prilikama, muftije su pozivane od bosanskog valije, a ponekad i od velikog vezira da dođu na konsultaciju u Travnik ili Carigrad.

Muftije su bdile ne samo nad vjerskim, nego i nad cjelokupnim životom i radom muslimana svoga regiona. Muslimani su se u svim situacijama njima za savjet obraćali i smatrali su njihova mišljenja obaveznim i konačnim. Među muftijama je bilo istaknutih učenjaka, književnika i pjesnika.

Prvi nama poznati mostarski muftija bio je Mevlana Ahmed efendija koji je 1592. godine prvi potpisao zakladnicu (vakfiju) Derviš-paše Bajezidagića, koja se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Putopisac Evlija Čelebija koji je kroz Mostar proputovao 1664. godine navodi, da je neki mostarski mufti efendija podigao uz litice izvora Bune u Blagaju jednu tekiju halvetijskog reda u kojoj derviši vode prijateljske razgovore i naučne diskusije. (Evlija Čelebija, Putopis II, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo, 1957. str.230)

Kratak prikaz života i rada značajnijih muftija u povijesti Mostara

Hivzi ef. Hasandedić, naš poznati orijentalista, teolog, historiograf, u svome radu Mostarske muftije – prilog kulturnoj povjesti Mostara, Glasnik VIS-a 1975., br. 9-10, str. 432-451, donosi kronološkim redom 33 kratke biografije muftija iz Mostara koje je na osnovu obimne i raznovrsne izvorne građe sakupio i u fus notama ispod teksta, govoreći o pojedinim muftijama, i naveo.

Iz plejade te časne i učene uleme izdvojićemo neke posebno markantne pojedince, koji su obilježili svoje vrijeme kao i društveni, politički, kulturni, duhovni i vojni ambijent u kojem su djelovali.

- Među najpoznatijim i najučenijim među njima je Mustafa Ejubović (Šejh Jujo).

Rodio se u Mostaru 1651., a umro 1707. god. Godine 1692. umro je mostarski muftija Hasan efendija pa su Mostarci zamolili Šejh Juju da iz Istanbula dođe u Mostar i da se primi muftijske dužnosti. Tada se Šejh Jujo vratio u Mostar poslije 15 godina boravka u metropoli i koncem 1692. godine postao je mostarski muftija.

Pored muftijske dužnosti on je bio i muderris Karađoz-begove medrese gdje je stalno držao predavanja i pisao naučna djela. Napisao je više od 30 djela iz raznih grana islamistike koje se danas čuvaju u više biblioteka kod nas i na strani. On se smatra najvećim i najkompletnijim učenjakom muslimanskog kulturnog i intelektualnog života Bosne i Hercegovine koncem 17. stoljeća.

- Šejh Fevzi efendija Mostarac (1670-1747.g.)

Istakao se kao prozni pisac i pjesnik. Napisao je mistično-didaktičko djelo Bulbulistan – Bašta slavuja i veći broj pjesama na turskom i perzijskom jeziku. Bulbulistan je napisan 1739. godine i do danas je preveden na mnoge jezike.

- Hadži Ahmed Bosnavi Mostarac

Rodio se u Mostaru koncem 17. stoljeća. Po povratku sa studija iz Istanbula bio je preko 40 godina profesor i muftija u Mostaru. Istakao se kao vrstan poznavalac islamskog prava iz kojeg je domena napisao četiri opsežna djela. Najpoznatije mu je djelo Durrat al-fatava (Biser decizija) koje je djelo služilo kao priručnik kasnijim muftijama. Umro je 1776. godine.

Tu su još muftije iz porodice Ćišić, Milavić, Džabić, Karabeg.

- Ali Fehmi ef. Džabić, rođen polovinom 18. stoljeća, umro u Mostaru 1810.g. 

Porodica Džabića dala je Mostaru više istaknutih učenjaka među njima i četvericu muftija. Ovdje treba posebno istaknuti da je nauka u ovoj porodici bila uvijek dobro njegovana, kao najsvetiji amanet s koljena na koljeno prenošena.

On se spominje kao blagajski i mostarski muftija.

- Hadži Mustafa-Sidki efendija Karabeg (1832-1878)

Potomak je stare mostarske porodice Karabega. Godine 1855. Karabeg se vratio sa studija u Mostar. Njegov profesor i tadašnji mostarski muftija Mustafa ef. Mukić već je bio umro, pa je položaj muftije u Mostaru bio dvije godine upražnjen. Jusuf ef. Alajbegović koji je tada stalno živio u Istanbulu i bio izašao na glas sa svojim predavanjima, odbio je da se prihvati ove dužnosti preporučivši Mostarcima da za muftiju postave Karabega jer je on za ovaj položaj najsposobniji. Nakon dugih i upornih ubjeđivanja Karabeg se 1857. godine primio muftijske dužnosti koju je vršio sve do svoje tragične smrti 1878. godine. On je bio muftija u Mostaru 20 godina i za to vrijeme učinio je mnogo usluga Islamskoj zajednici i dao dosta korisnih inicijativa. Nije bio karijerista nego čovjek koji se živo interesirao za sve islamske probleme. Pored muftijske dužnosti on je bio i glavni muderris Karađozbegove medrese na kojoj je predavao ključne predmete, a od 1858. godine predavao je i na novootvorenoj ruždiji u Mostaru. Karabeg je bio dobro verziran u svim islamskim disciplinama, a u filozofiji islamskog prava i apologetici bio je pravi kapacitet. Iz domena ovih disciplina napisao je poznata djela. Karabeg je tragično preminuo u petak 3. Šabana 1295. (2.8.1878.) godine. Ubijen je u Konaku na Suhodolini zajedno sa još četvericom mostarskih prvaka zato što nije htio izdati fetvu za borbu protiv austro-ugarskih okupacionih četa.

- Ali Fehmi ef. Džabić (1853-1918.)

Sin je hadži Ahmed Šaćir efendije Džabića, muftije, a unuk svog imenjaka i muftije Ali Fehmi efendije. Na položej muftije došao je poslije očeve smrti 1884. godine. Na ovom položaju je ostao do 1900. godine kada su ga okupacione vlasti smijenile zato što je stao na čelo pokreta bosansko-hercegovačkih muslimana u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju u svojstvu vođe bosansko-hercegovačkih muslimana. On je 1902. godine otišao na čelu jedne delegacije na konsultaciju u Carigrad, pa su ga okupacione vlasti proglasile neovlaštenim iseljenikom i zabranile mu povratak u domovinu. Ali Fehmi ef. je živio u Carigradu sve do smrti 1918. godine. Tamo je od 1902. do 1918. godine predavao na univerzitetu (Darul-funun) arapski jezik s književnošću i sarađivao u više časopisa. Napisao je tri djela iz gramatike i književnosti arapskog jezika koja su štampana u Carigradu. On je još 1908. godine objavio i jednu brošuru protiv aneksije Bosne i Hercegovine. O njegovom političkom radu pisano je kod nas mnogo i jedinstvena je ocjena da je on dao veliki doprinos borbi za vjerske i političke slobode naših naroda za vrijeme austro-ugarske okupacije.

- Hadži Abdulah – Sidki efendija Riđanović

Potomak je stare mostarske porodice Riđanović. Rodio se u Mostaru 1844. godine od oca Hadži Ahmed Derviš ef. koji je u svoje vrijeme uživao glas priznatog alima. Učio je u Karađoz-begovoj medresi pred muftijom Karabegom koji ga je odmah zbog njegova talenta uzeo za svog pomoćnika.

Riđanović je zajedno s Karabegom proživio i bio očevidac svih onih burnih događaja koji su se u Mostaru zbili neposredno pred okupaciju 1878. godine. Ovi događaji su ga inspirisali da je napisao životopis svoga profesora tragično preminulog muftije Karabega s kojim je djelom ušao u našu islamsku književnost. Ova je monografija pisana lijepim arapskim jezikom, dobar dio pisan je čak rimovanom prozom, što svjedoči da je Riđanović dobro vladao arapskim jezikom.

Kada je Ali Fehmi ef. Džabić svrgnut s muftijskog položaja 1900. godine, za muftiju u Mostaru postavljen je Hadži Abdulah efendija koji je ovu dužnost vršio sve do smrti 1917. godine. Pored ovoga on je još bio muderis Koski Mehmed-pašine medrese.

- Hadži Mehmed Šaćir ef. Mesihović

Potječe iz stare hercegovačke porodice Mesihovića (Vitina kod Ljubuškog) koja je dala više zaslužnih ljudi. Učio je u medresi u Mostaru i Darul mualliminu u Sarajevu, iza toga odlazi na studije u Carigrad gdje je diplomirao na Mektebi nuvvabu i nakon toga promovisan je za doktora teoloških i šeriatskih pravnih nauka. Poslije smrti Hadži Abdulah ef. Riđanovića, postavljen je za muftiju u Mostaru na kojoj se dužnosti nalazio sve do 1929. godine. Od 1929. godine do penzionisanja 1936. godine bio je član Ulema medžlisa u Sarajevu.

Radio je neumorno na vjersko-prosvjetnom uzdizanju muslimana. On je kao muftija često išao u inspekcijska putovanja po Hercegovini; kontrolisao rad imama i pružao im svoje stručne pedagoške savjete.

Muftijstvo u Mostaru bilo je u njegovo doba jedna vrsta narodnog univerziteta gdje su se muslimani, posebno uz Ramazan, skupljali i slušali razna predavanja iz islamistike.

- Hafiz Omer-Besim efendija Džabić

Rođen je u Mostaru 1882. godine. Ocu mu je ime Muhamed, djedu Ahmed Šaćir, a pradjedu Ali Fehmi. Od 1905. godine do 1920. godine hafiz Omer je bio imam i hatib Karađoz-begove džamije, a obadvije ove dužnosti je sa velikim uspjehom obavljao. Slovio je također, kao veliki vaiz i govornik.

Godine 1929. postavljen je za muftiju u Mostaru poslije Šaćir ef. Mesihovića. Na tom položaju je ostao sve do ukidanja muftije 1936. godine. On je obnašao i druge brojne dužnosti: član Vrhovnog sabora, potpredsjednik Sabora IZ-e, prvi predsjednik Udruženja Ilmije i više godina član Vakufskog povjerenstva u Mostaru. Bio je i član mnogih kulturno-prosvjetnih društava koja su u ono doba djelovala u Mostaru. Posljednjih petnaestak godina bio je imam i hatib Ćose Jahja hodžine džamije na Musali, na kojoj ga je dužnosti i smrt zatekla.

Na svim navedenim dužnostima hafiz Omer ef. je potpuno zadovoljio i uvijek se svojski i nesebično zalagao za interese Islamske zajednice i za kulturno-prosvjetno uzdizanje muslimana. Ovdje posebno ističemo da je on bio prvi potpisnik rezolucije koju su napisali mostarski muslimani 1941. godine i u kojoj su osudili ustaška i četnička zlodjela.

On je bio i posljednji muftija Mostara i cijele Hercegovine, a ova institucija datira ovdje, što se pozitivno zna, od konca 16. stoljeća. Umro je 6. aprila 1965. godine i sahranjen je u haremu kod Šarića džamije na Luci.

- Zufer ef Bešlić

Naime, nakon ukidanja muftijske službe 1936. godine, hafiz Omer ef. Džabić je neoficijelno 24 godine, sve do dolaska Zufer ef. Bešlića u Mostar 1960. godine, obnašao tu dužnost. Dolaskom Zufer ef. Bešlića na funkciju glavnog imama za Hercegovinu, te godine se u stvari reaktivira ova važna institucija islamskog organizovanja i rada koja je neopravdano bila osuđena na izumiranje i nestanak.

Bešlić h. Zufer ef. potječe od ugledne ilmijanske porodice. Otac mu je hafiz Muhamed ef. bio goraždanski muderis, a djed mu Ali ef. se s velikim poštovanjem spominje u čitavom Podrinju. Rođen je 8. februara 1909. godine u Goraždu. Završio je osmogodišnju Gazi Husrev-begovu medresu i ispit zrelosti 1933. godine.

Vraća se u Goražde gdje biva postavljen za imama, hatiba i mualima i za džematskog imama, koje je dužnosti obavljao od 1934. do 1950. godine. Nakon II svjetskog rata, dok su mnoge njegove kolege napustile vjersku službu i prešli u državnu službu, hadži Zufer ef. Bešlić je ostao vjeran Islamskoj zajednici i u njenoj službi ostao sve do svoje smrti.

Godine 1950. Vakufski sabor Bosne i Hercegovine izabrao je hadži Zufer ef. Bešlića za člana Ulema medžlisa u Sarajevu. U Ulema medžlisu je dobio vrlo važan i odgovoran referat vjersko-prosvjetnog referenta, koju je dužnost obavljao skoro punih 10 godina neprekidno. To je vrijeme kada još nisu bile zacijeljene rane II svjetskog rata koje su itekako imale odraza i na Islamsku zajednicu. Mnoge su džamije, mesdžidi i mektebske zgrade porušeni, pa se moralo raditi na sanaciji prilika.

Zadatak je bio još teži jer su prestali i mektebi sa radom, pa se morao tražiti način da bi se nastavila vjerska obuka za omladinu na način kako se to moglo sprovesti.

U septembru 1950. godine održana je osnivačka skupština Udruženja ilmije na kojoj je hadži Zufer ef. Bešlić izabran za prvog predsjednika. Radio je na stručnom i kulturno-prosvjetnom uzdizanju naših vjerskih službenika.

Bio je veliki zagovornik prevoda hutbi na naš jezik, pa je u tom smislu pisao ogledne hutbe.

Godine 1960. kada je ukinut Ulema medžlis, hadži Zufer ef. Bešlić odlazi na novu, isto tako, odgovornu funkciju glavnog imama za Hercegovinu sa sjedištem u Mostaru, gdje ga čekaju novi problemi i novi odgovorni poslovi Islamske zajednice.

Na toj dužnosti Zufer ef. radio je  sve do svoje smrti sa puno volje i odgovornosti i odlikovao se sa svim svojim pozitivnim vrlinama i osobinama, koje je i ranije posjedovao.

Pri tome je vršio i administrativne poslove i bio hatib Karađoz-begove džamije u Mostaru. Do dolaska hadži Zufer ef. Bešlića u Hercegovinu, vjerski život, naročito u nekim mjestima, je stagnirao. Njegovim upornim i požrtvovanim radom, naročito obilaskom mnogih mjesta i sela u Hercegovini, ovo stanje se promijenilo. Često je obilazio vjerske službenike na terenu radi davanja uputa u radu i rješavanja iskrslih problema, što je imalo izuzetno pozitivan efekat na radni entuzijazam vjerskih službenika i devastiranih džemata.

Rezimirajući sve izloženo možemo zaključiti da je jedino mostarski muftija imao rang muftije i da je samo on dobivao dekret od Šejhul-islama u Istanbulu. Ostale hercegovačke muftije bile su samo muftije po zvanju i na osnovu ovlaštenja mostarskog muftije ili mjesnog kadije vršili su dužnost šerijatskog zakonodavca. Ponekad je kadija (izuzev Mostara) vršio istovremeno i dužnost muftije na području svoga kadiluka.

Hivzi ef. Hasandedić je ovdje prezentirao više podataka o hercegovačkim muftijama kojima je našao spomen u pristupačnim izvorima i literaturi, dočim, on ne tvrdi da je ovim obuhvatio sve njih i da nekog od njih eventualno nije ispustio, jer to nije ni moguće postići dok se ne prouči sva građa na orijentalnim jezicima koja se nalazi po raznim bibliotekama i naučnim ustanovama, a koja dotiče ovu problematiku.

Ovdje je važno da ukažemo na jednu važnu stvar, a to je da se ova časna institucija muftije u gradu Mostaru u stvarnom smislu riječi od njenog uspostavljanja do danas, nikada nije ni gasila.

Priredio: Muftija mostarski, Seid ef. Smajkić