Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Članci

REZOLUCIJA ZENIČKIH MUSLIMANA ZA ZAŠTITU ROMA

REZOLUCIJA ZENIČKIH MUSLIMANA ZA ZAŠTITU ROMA 

Jedno svjedočanstvo naše humanosti iz ratnih dana

     Malo je poznato, a još manje priznato, da bosanskim Mu­slimanima pripada u zaslugu i čast da su u teškim dani­ma okupacije spasili od fizičkog istrebljenja čitavu jednu genetičku skupinu - bosanske Cigane. Da bi realizirali tu svoju humanitarnu namjeru, Muslimani su na prve na­cističke pokušaje koji su išli za likvidiranjem Cigana, či­tavo pitanje predstavili kao atak na islam i Muslimane. Progoni­ma Cigana u Bosni i Hercegovini već na samom početku dat je od strane  bosanskih Muslimana  vid  vjerskih  progona,  a  nacistima nije bilo stalo, da izazivaju Muslimane, pa se tako akcijom za spa­šavanje Cigana postigao puni uspjeh. To se je moglo realizirati i za to što su bosanski Cigani u svojoj  ogromnoj većini važili po svojoj vjerskoj pripadnosti kao Muslimani. U daljoj akciji za spa­šavanje onih Cigana koji su važili za pravoslavce, pribjeglo  se jednom drugom lukavstvu koje se sastojalo u tome što se razvi­jala teorija da su Cigani pravoslavci aromunskog porijekla. Rumunija je službeno stajala na strani sila osovine, pa se prikazivalo da je nacistima štetan progon i onih Cigana koji su se tretirali kao pravoslavci.

     Na ovaj se način dogodilo da je u Bosni i Hercegovini ci­gansko stanovništvo uglavnom ostalo pošteđeno od nacističkog genocida. Kao što je poznato oko 400.000 Cigana (Roma) stradalo je u nacističkim logorima smrti, pa bosanskohercegovački Cigani čine u ovome pogledu u neku ruku iznimku. Ovo ipak ne znači da i bosanskohercegovački Cigani nisu stradali uzevši u obzir pojedi­načne slučajeve, ali su kao cjelina uglavnom izbjegli eksterminaciju.

     Prvi alarm protiv progona Cigana došao je u prvoj polovici jula 1941. iz Tešnja.

     Upravo su u to vrijeme ustaške vlasti po nacističkim sugesti­jama uveliko vršile popise Cigana, kako bi onda protiv popisanih mogli početi s progonima. Ove su mjere naišle na jednodušnu osudu i na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sa­rajevu 26. i 27. jula 1941. Pitanje je pokrenuo Šaćir Dreca iz Bo­sanske Gradiške, a podržali su ga svi prisutni.

     Odmah poslije inicijative iz Tešnja u Srajevu je obrazovana jedna stručna komisija koja je uzela za zadatak da izradi elabo­rat u obranu Cigana koji bi onda bio predat njemačkim i ustaškim vlastima. Komisiju su sačinjavali: Derviš M. Korkut, kustos muzeja, Hamdija Kreševljaković, akademik i historičar, Hadži Mehmed Handžić, pisac i teolog i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za Komisiju obavljao je tada mladi pravnik Muhamed Hadžijahić.

     Osnovna teza elaborata je bila da se tzv. bijeli Cigani imaju smatrati sastavnim dijelom muslimanske populacije. Progon da­kle Cigana značio je u isti mah i progon Muslimana. Uz elaborat je priložena i studija dra Leopolda Glücka, Prilog fizičkoj antropologiji cigana u Bosni i Hercegovini (I Muhamedovski Cigani), objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1896, odnosno u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina od 1897, u kojoj su naglašene posebne etničke karakteristike Ci­gana Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji se po načinu života vidno odvajali od ostalih Cigana.

     Bojeći se šireg revolta Muslimana i ne nalazeći nekog naro­čitog razloga da insistiraju na uništenju Cigana u Bosni i Herce­govini, učinjena je Muslimanima koncesija, tako da je Ministar­stvo unutrašnjih poslova u Zagrebu pod br. 32661/41 od 30. VIII 1941. izdalo raspis, kojim su obustavljene mjere protiv tzv. bijelih Cigana.

     Ipak je i poslije toga dolazilo do ekscesa protiv Cigana. Najizrazltiji se desio u Travniku u proljeće 1942. kada su ustaške vlasti počele upućivati tamošnje Cigane u koncentracione logore.

     Revoltirani ovim postupkom, Muslimani u Zenici izdali su 26. maja 1942. svoju rezoluciju, koju je potpisalo 27 uglednih zeničkih Muslimana. Radi interesantnosti i važnosti ove rezolucije navodimo je u cjelosti (prema tekstu u arhivi Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu):

 

    »Zenički Muslimani održali su sastanak povodom upu­ćivanja u sabirne logore Muslimana tzv. „cigana" iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim Muslimanima tzv. „ciganima" Herceg-Bosne, pa su nakon svestranog proučavanja ovog za islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja konstatirali slijedeće:

    Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razliko­vanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Boga dž. š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere.

    Muslimani tzv. Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih Muslimana. Rađaju se i umiru kao Muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede islama, žene se i udaju sa ostalim Muslimankama i Musli­mani ih nisu nikad ni smatrali, da su što drugo nego Mu­slimani, kao i ostali. Uvijek su sa ostalim Muslimanima jednako izvršavali vjerske i državljanske dužnosti a uživali su i ostala prava kao i svi Muslimani u svim vremenima svo­je prošlosti i sadašnjosti. Svi Muslimani bez razlike ih i sa­da kao i uvijek smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedni­čkog tijela te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdva­janje i razlikovanje ovih Muslimana od ostalih. Svi Mu­slimani hoće i jednodušno traže,  da ovi Muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali Muslimani Herceg-Bosne.

    Pod pojmom „ciganin" imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.

    Postoji odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30. VIII 1941. br. 32661/41, koja određuje da se u tzv. „bijele Cigane" Muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima. Stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene i koje će se ubuduće odrediti protiv Cigana.

     Prijepis ove odredbe se prilaže.

     Radi toga su zenički Muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima, od kojih mole i traže slijedeće:

    1)  Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da se odredba Ministar­stva unutrašnjih poslova od 30. VIII 1941. br. 32661/41 strogo respektira i da se ovaj  dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i za­nimanja, zaštite.

    2)  Da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.

    3)  Da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovornost i privedu zasluženoj kazni.

    U Zenici 26. svibnja 1942.« 

     Zenički Muslimani su se, kao što se vidi, obratili za interven­ciju vjerskim oblastima. Tim povodom je Ulema medžlis u Sara­jevu preko Ureda reisu-l-uleme uputio predstavku, tražeći da se Cigani - Muslimani zaštite od progona i upućivanja u koncentra­cione logore.

     U odgovoru na tu predstavku službeno je obaviješten Ured reisu-l-uleme dopisom u kojem se među ostalim navodi: 

»Ministarstvo unutrašnjih poslova na traženje potpredsjed­nika vlade brzojavno je izdalo nalog logoru u Jasenovcu, da se Cigani puste. Inače svim redarstvima i župama izdat je ponovni nalog, da Muslimane Cigane puste na miru i da ih ne smiju upućivati u logore, a logori su dobili nalog, da uko­liko koji Ciganin bude upućen u logor, da ga ne primaju.« 

     Odgovor na predstavku Ulema medžlisa u Sarajevu doslovce je objavljen u »Glasniku islamske vjerske zajednice«, god. X, br. 8, kolovoz 1942, str. 228-229. uz slijedeću instrukciju područnim kotarsko-mearlfskim povjerenstvima i džematskim imamima: 

    »Dostavljajući vam prednje radi znanja i ravnanja upuću­jete se ujedno, da ubuduće pri svakom eventualnom po­novljenom slučaju odvođenja Cigana muslimana u sabirne logore zatraži povjerenstvo ili džematski imam od nadležne kotarske oblasti da se dotični odmah otpuste svojim kuća­ma temeljem prednjeg saopćenja potpredsjedništva vlade i o tome istodobno izvijesti ovaj Ulema medžlis.« 

(Preuzeto: Muhamed Džemaludinović, Jedno svjedočanstvo naše humanosti iz ratnih dana, Takvim, 1971., str. 72-75.)

Stavovi autora tekstova objavljenih na web portalu www.rijaset.ba ili sadržaji preuzeti iz drugih medija nisu nužno i zvanični stavovi Rijaseta IZ u BiH